Since u've been gone...

A imala sam toliko planova, pogleda ka nebu, zelja da dodjem do kraja gledajuci samo jedne oci koje me pozivaju da disem, zivim, i onda kada je smrt najsladja...
Ti si jedini razlog zbog kog nisam poklekla pred oltarom daljine,
mrznje i vatre zlobe.
U jutru ovoga dana vise ne prepoznajem nijedan odraz.

Ne!
Vidim samo jednu osobu koja se nije promjenila, zaboravila voljeti, udariti jako u srce i zagrliti najtoplije. Sve ostalo je tako drugacije.
Ne znam zasto da pisem, mislim, mastam, koracam po zemlji gde leze tudje suze... Suze nevinih i zaboravljenih.
Da me pokusavaju pretvoriti u santu leda koja nema milosti ni za tanani drhtaj na kraju staze slabosti.
Pokusavaju me pustiti duboko na dno tuge tu, da sanjam i hranim se bolom.
Znam svaku namjeru, misao, rijec a da nije ni izgovorena.

Opet ce igle mojih slova ostati nerazumljive, tudje, hladne...
Opet ce se svi pitati zbog cega se plasim ljudi, njihovih pogleda, usana tako tankih i dubokih, koraka promisljenih.

Uvek sam htjela biti tvoja vila... Dobra vila...
Andjeo koji ce doneti osmijehe, srecu i samo medene dodire zbog kojih ces voljeti svijet onakav kakav on nije.
Pokusavala sam tebe dovesti do neba za koje nekada si i znao,
a sebe sam pokopala u groblju dalekih i nerazumljivih.

Nemoj me ni gledati!
Uprljaces oci jer je mnogo zemlje i pjeska vjecnih gubitnika ispod mojih noktiju.

Kao da to neko gore sve vidi!