Oproštaj...

Published on 03/02,2007

 

 

 Kao da je kisa donijela prividno olaksanje u tmurne uglove sobe gde poslusno cekam da se desi proslost i zaboravi sadasnjost.
Danas sam ponovo osjetila ono od cega bezuspjesno bjezim satima i satima unazad.
Ne prolazi sve!
Prolazi samo ono cega se odricemo.

Necu ti oprostiti sto si se odrekao nas.
Ni ti meni nemoj prastati.

Ne vrijedimo onoliko koliko drugi misle. Vrijedimo koliko smo sposobni oprostiti.
Izgleda da smo ipak na dnu svake ljestvice.

Pa sta? Ne posmatram svoju dusu kako drugi hoce.
Da znaju koliko misli prodje kroz tek procvalu ruzu mladosti i koliko se puta u jednom danu zamislim nad smislom zivota, dodjem do zadnjeg koraka prema smrti pa se tromo i kukavicki vratim; ne bi pricali da nisam sposobna osjecati, disati i stvarati.

Ti. Vazduh si, za koji se neumorno borim; sunce koje ozeblo cekam; zora koja me raduje i pjesma koja me uspavljuje.
Da. Sve si sto imam i sto postoji!
Hvala na ljubavi, dodirima, lijepim i ruznim recima.
Hvala i na kamenju koje bacas prema mom srcu, uvjeren da ne vidim i ne razumem.

Uzecu svaki kamencic zla, jutro ljubavi i srece.
Uzecu ti sve!
Bezpovratno, krhko i s ponosom.
Jer sve sam ti zeljela i dati!





Comments

  1. 03/05,2007 | 21:56

    Prolazi samo ono cega se odricemo.Upravo tako....

Leave a Reply

Dodaj komentar





Komentar će biti proveren pre nego što se objavi.

Zapamti me