Since u've been gone...

Danas sam suzama lijepila misli za dušu.
Nikog nije bilo. Pustinja moga straha je postajala sve veca.
Kao da se izgubljeno nikada ne vraca, proslo nikada sanja.
U ovim trenucima mi tako ocajno treba nas san, nase jutro bez krvavih zubi sumnje. Osobe koje su znale zbog cega disu.

Ne. Ne postoji vise!

Nijedna nada. Ni izvor mladosti pored kojeg sam razgovarala sa prirodom i upijala svaki tvoj pokret, i tiho sasvim tiho te dozivala.
Trebala sam te kao sto i sada vapim za svakim delom tvoga bica.
Tvoj otrov me cini srecnom.
Tvoj osmjeh da zastanem na cas i pogledam bistrinu zelenila tvoga oka.
Bio si svjestan svega sto je pripadalo tebi a ja nikada necu saznati sta sam zapravo posjedovala, cime sam se ponosila i zbog cega umirem na minute.
I sada, kad srce vise nije srce nego samo komadic leda koji nevoljno pluta na povrsini tvojih rijeci, kada nijedan dodir ne moze izljeciti rane, i dusa ne vidi i ne cuje nikog pored sebe…

Zovem tvoje ime…
Vise ne sapucem.
Smjelo te dozivam sasvim glasno i sigurno, kao da je tako zapisano u knjigama sudbine. Da u svakom teskom trenutku ti sanjas pored mene.
Oprosti za sve sto sam ukrala, odnela i sakrila.
Slobodno uzmi jos vise ali nikada ne odlazi!
Zauvjek…

Bol nije krivudavi put pun okuka i vjesala zelja.
Bol je kada si daleko sa druge strane mojih mastanja a dises duboko u meni.
Bol je kada te sanjam budna a tebe nema…
Tebe nema…
I nema te…

Tako lako mogu povrijediti samu sebe a druge nikako koliko god pokusavala. Ili samo tako mislim.
Da…
Nedostaješ mi!

Naše ljeto, planovi, dodiri i nade. Žar u tvojim očima…