Uvek sam mislila kako ima vremena.. ALI GA NEMA
Nekad naš um ne može shvatiti da smo na ovoj planeti zapravo veoma kratko vreme. Može li uopste ikada naš um shvatiti tu vremensku dimenziju, pojam da jednom nećemo biti tu?
Da će u nečijem hodniku biti samo jedna kutija puna nekih beznačajnih sitnica…..
I posmatrala sam ovih dana ljude oko sebe. Njihove ciljeve, želje, ambicije... Tako beznačajni ciljevi.
Tako P R O L A Z N I ciljevi.
Posao, kuće, automobili, skupi nameštaj.. A sve će se to jedan dan u prah pretvoriti.
Novčanici, rokovnici, skupi satovi, prstenje, nakit…A sve će to jedan dan biti u nekoj kutiji.
I uplašilo me to. Izbezumilo me. Neke stvari naš um zaista ne može shvatit… Jeza prođe kroz čitavo telo i hladan znoj oblije vrhove prstiju…
I shvatih… Ništa od materijalnog ne uzimamo dalje. Uzimamo samo ono što se ne može stavljati na vagu… Ono što smo stvorili; osećaje, ljude, dodire, mirise, poljupce….
I shvatih…
Mi se ne sećamo naših predaka. Niti na njih ne mislimo. Zato se ne moramo zavaravati da ćemo i mi živjeti u njihovim mislima. Možda nekad, u retkim trenucima...
I fotografije će živjeti na tavanu. Stari antikviteti u prodavaonicama. Dnevnici na dnu ormara ili u plamenu vatre…
I sve će to izbledeti…
Ali osećaje i osobine koje prenesemo dalje u ljude živeće večno.
Stvari koje naučimo ljude oko sebe, tople osećaje koje prenosimo i menjamo svet u kom živimo, kvalitetne navike koje usađujemo svojoj deci, toplinu koju dajemo…
Jer mi UČIMO druge ljude, a da to nismo ni svesni.
I to će živeti večno. Mi ćemo u njima živeti večno, a da toga oni neće niti biti svesni…
Ni ne shvaćamo zapravo da mnoge naše osobine, pogled na svijet, stavovi i ponašanja su izgradili dragi ljudi oko nas, kao i naši roditelji. Da su u nas prenijeli i usadili određene karakteristike i uneli toplinu ili tugu u naš život…
I shvaćajući to zapravo nismo ni svesni da gradeći svet oko sebe u kom žive naši bližnji zapravo možemo strahovito uticati na njihove licne karakteristike kao i osećaje.. Stvarajući svoj mali svet u kom živi toplina, neizmerna ljubav u kom se poklanjaju osmesi, a ne tužni pogledi, mi smo zapravo u mogućnosti ljudima oko nas potpuno učiniti njihov život sretnim i naučiti ih toliko pozitivnim osobinama, a da toga oni nikad zapravo i neće biti potpuno svesni…
Ali će iste osobine zadržati i prenositi dalje…
I ne shvatamo da će jedan dan naša deca i njihova deca u sebi nositi delove naših razmišljanja, stavova, pokreta, ponašanja...
I mi ćemo u njima zapravo živeti večno!
Samo smo tako prokleto glupi nekada! I ponos i ego nas nikad ne vodi napred, već dva koraka unazad; i stavljajući sebe i svoj ponos na prvo mesto možemo samo biti nesrecniji… A ljubav je jedino što nas sve povezuje i svi samo želimo biti voljeni…
Svi grešimo, pa ljudi smo… Ako to ikada uspem naučiti svoju decu i ako ona bar to prenesu dalje na svoju decu, već i time moja misija na ovom svetu bice uspešna.
I ja onda nikada neću biti samo par beznačajnih sitnica u kutiji…