Since u've been gone...

Necu pitati da li se sjecas, da li se iko sjeca nasegvremena i tisine...
Veceras kada laste zaboravljaju da pozdrave proljece,
kada nebo spava u krilu pakla...

Veceras me ni jedna bol ne zaobilazi.
Sasvim sama, budna i snena, sretna i nasmijana, u suzama okupana, sjedim i posmatram kuda odlazi ova rijeka zivota...
Ima li ko da dijeli rijeci i razumijevanje umesto lazi i bjezanja?

Kao da nijedna moja mrvica ljubavi ne vrijedi dovoljno;
kao da nisam nikada pila tudju patnju i grizla olovne korake,
samo da ti drugi ne osjete kako je kada nesreca kuca na vrata...
Kao da nisam spasila ni jednu dusu iz vrtloga daljine kada su gubile nadu,
kada su bile toliko jadne da ni same sebe nisu slagati znale...
Drhtim i ćutim...
Uvijek sam govorila da se ne plasim samoce, ali sada...
Kada njeni nokti postaju isuvise ostri, ne mogu pojbeci ni jednoj uspomeni...

Sve me proganja, sve me zeli dotaknuti i zagrliti.

Sve sto bi trebalo biti strano i daleko...
Trebam te... Onako poznatog i mog...
Onako uz moje krilo, sasvim blizu...
Andjele moje ljubavi, gdje si sada?
Sada kada i krv vredi vise od suza...